U vazduhu

IVAN TOKIN: ILIJA

Kolumna
Ivan Tokin

Ilija
Sve ovo se desilo jednog toplog popodneva, blizu jedne reke, na jednoj terasi jednog restorana, na proslavi jednog događaja u životu jedne firme. Uz muziku, koktele, dobro vino i sve drugo piće na raspolaganju, uz ražnjiće od morskih plodova, voća, povrća i mesa, u nemogućim i nemoguće ukusnim kombinacijama. Jedan bend je svirao, jedan tip je pevao, neke devojke su igrale. Letnja muzika, za plažu, vesela i lepršava. Došao sam s Bokijem. Pio sam pivo. A Boki je moj drug, jedan mnogo fin čovek. To sad uopšte nije bitno, ali je inače bitno, pa vam zato kažem. I tako, jeli smo i pili, malo se dosađivali, malo ogovarali neku bogatu fensi arogantnu ekipu i bilo nam je okej.
A onda je došao Ilija. U kariranoj košulji, sa štrikanim prslukom preko, u braon usijanim pantalonama i iznošenim cipelama, proćelav i mršav. Neobrijan. Stvorio se pored mene, i vidim stoji i ljubazno se smeška. Kaže dobar dan, kaže da je gladan i onda se predstavimo jedan drugom. Znači, sve lepo po prioritetima, prvo se pristojno javi, onda pruži ključnu informaciju, pa se predstavi. Ja mu kažem da je hrane bilo a da će je tek biti i da samo malo sačeka. On mi kaže da je to u redu i onda počnemo da pričamo. Smeška se sve vreme, stalno mu je neki osmeh na licu, prijatan. Ljubazno izgleda Ilija. Neko bi možda rekao da izgleda kao ludak i beskućnik, i da je taj njegov stalni osmeh posledica tog ludila i beskućništva, ali meni je izgledao skroz okej. Naročito jer mi je u perifernom vidu sedela ona arogantna ekipa. A pričali smo o tome što je on bio ribar ranije, u jednom mestu u jednoj susednoj državi, o njegovoj sestri ovde kod koje ponekad prespava, o njegovim prijateljima. Rekao mi je da ima mnogo prijatelja, da svaki dan stiče nove prijatelje i da priča dnevno sa oko sto ljudi. Ja sam mu pričao s kim ja živim, šta radim u životu i rekao sam mu da mi poslednjih par godina baš klizi, sve glatko, od kako sam se smislio šta ću sa sobom. Onda mi je rekao da je njemu sve klizilo do pre par godina, a da je sad sve gore. I rekao mi je da smo se mi izgleda našli u nekom preseku naših života, na nekoj sinusoidi, samo ja idem gore a on dole. Sve sa onim osmehom, sa sve onom bahatom ekipom na periferiji, ljubazni Ilija. Onda je došla hrana, pa smo jeli, pa sam ga pitao da l’ mu se dopada, a on mi je rekao da mu se dopada da jede. Onda je naručio kiselu vodu od konobara, onda je konobar otišao do obezbeđenja, pa su oni došli do nas, pa im je Ilija rekao – Idem gospodo, baš sam krenuo. Pa je meni rekao – Stigla mi je pratnja. Drago mi je što smo se upoznali, doviđenja.
Kažem vam, ljubazan čovek taj Ilija.