U vazduhu

IVAN TOKIN: PETAK PRED JESEN

KOLUMNA
IVAN TOKIN

Petak pred jesen
Tog petka ujutru, vozim auto ulicom Cara Dušana od Kalemegdana prema centru. U 10 sati i 10 minuta stanem na prelazu kod Rige od Fere da propustim jednu baku. Ona malo čeka, malo se misli nešto, pa krene polako da prelazi. Pređe, ali ne skroz, ostanu joj tramvajske šine. A po šinama ide kamion, u rikverc. Vozač očigledno ne vidi baku, a ni baka njega. Ja vidim šta se dešava i počnem da trubim kao manijak. Kamion se zaustavi malo posle poslednjeg trenutka. Prislonio se na baku, ali to je bilo dovoljno da ona padne. U stvari, prvo je malo posrnula, pomogla se štapom, i u stvari sela na šine s malo veće visine nego što bi to uradila da je baš htela da sedne na šine. Izađem iz kola, izađe vozač kamiona, priđu još neki ljudi sa ulice. Neki se deru na kamiondžiju, neki se bave bakom. Neki stoje na stanici i gledaju. A baki je dobro, samo se malo isprljala i svima koji smo prišli kaže – Ma dobro je, ne sekirajte se, hvala vam mnogo, baš ste bili zlatni - i ode.
A taj petak je bio poslednji dan koji je podsećao na leto. Posle njega je došla hladna i kišna subota i ista takva nedelja. Posle kalendarske, došla je i prava jesen. Oktobar je, i to je normalno. Meni se jesen dešava četrdeseti put u životu. Četrdeset puta me je podsetila na prolaznost. Četrdeset puta mi je rekla da je umreti normalno i lako, da se tu ništa ne pitam i da se zbog toga i ne sekiram, nego da se bavim životom, dok ga imam. Dok me ne pukne neki kamion koji ide u rikverc ili dok me ne odnese neka moja jesen, već kako bude nalagao sticaj okolnosti u mom slučaju.
I zato, ja se ne sekiram. Skoro ni zbog čega. Imaš posao, nemaš posao, imaš veliku platu ili imaš malu platu, imaš ili nemaš porodicu, drugi misle da si divan čovek ili da si nemoguć, obeleže te kao pobednika ili kao gubitnika, zovu te gej ili te zovu strejt ili ono nešto treće i četvrto, sve je to njihova stvar i mislim da to nema nikakve veze s tobom. Jedino što ima veze s tobom si ti sam. I izbori koje ti sam sa sobom praviš.
A što se mog petka pred jesen tiče, prošao je odlično. Mojoj kumi je bio rođendan, bili smo s njom na večeri i voleli se tamo. Baka je dobro prošla na šinama. Imao sam nešto da popijem i nešto da pojedem i imao sam vazduh da ga dišem. Imao sam s nekim da se ljubim i da kod nekog odem u školu po neke papire jer je taj neko bolestan. Imao sam svoj život i bio sam ga svestan u svakom trenutku, kao i svakog drugog dana. I nadao sam se, kao i svakog drugog dana, da ću kad mi dođe jesen života, moći da kažem – Ma dobro je, ne sekirajte se, hvala vam, baš ste bili zlatni.