Kulturna dešavanja

FILMSKA RECENZIJA: PARADA

PARADA, Filmstar
Režija: Srđan Dragojević
Uloge: Nikola Kojo, Miloš Samolov, Goran Jevtić, Hristina Popović, Goran Navojec, Dejan Aćimović, Toni Mihajlovski, Nataša Marković, Mladen Adrejević, Relja Popović i drugi

Na samom početku, ovo je najbolji film Srđana Dragojevića. Najkonzistentniji, najbolje režiran, s najviše mere. Možda su svi njegovi ostali (kultni) filmovi imali nepodnošljivu dozu prenatrpanosti i karikaturalnosti, a ni ovaj ne zaostaje za prethodnicima, ali film koji dolazi dve decenije posle „Anđela” jednostavno mora da sadrži dobru meru umetničke patine i gorčine. „Parada” je socijalno angažovan film koji ima osetljivu tematiku i neočekivan emotivni krešendo sačuvan za kraj. Kao da je tih 10 poslednjih minuta metafilm, film u filmu, film nekog drugog reditelja ili tek odluka da se konstantni (nepogrešivi i oprobani) kurs sprdačine svede na sirkovski melodramski patos. Možda u tom patosu leži Dragojevićeva budućnost kao reditelja, a možda je to samo pokušaj da se izađe iz montažnog pakla poentom koja i te kako štrči. U ostalih 100 minuta imamo tipičnog Dragojevića. Ovo je smešan film, i, da, on i dalje sve gura u sprdačku mašinu. Međutim, ideološka ambivalentnost „Lepih sela...” u „Paradi” kulminira u postmoderno postveteransko protopostjugoslovenstvo i osudu ne toliko sistema koliko moralnih i etičkih vrednosti protagonista i samih gledalaca. Ako neki skinheds s prosečnim IQ-om u ovaj film učita samo pro-gej poruku, dva tumača i tri teoretičara filma s doktoratima, neće moći da ga ubede u drugačije. Opet, ako neki pripadnik LGBT populacije ovaj film vidi kao mapiranje i glorifikovanje svih socijalnih i nacionalnih sanitarija društva, onda će se naći na istom nivou kao i likovi Nikole Koje i Miloša Samolova u filmu. Ovo je osetljiv film koji se bavi osetljivim temama kroz žestoku ironiju i kao rasna sprdačina. Publika za ovo stilsko (dragojevićevsko) poigravanje nerava postoji, i ona će ovaj film prepoznati. Nažalost, većina će „Paradu” shvatiti kao introvertnu karikaturu s tragičnim krajem. Očigledan vic koji je najbolji vic na svetu, ali posle smeha sledi konstatacija - „i dalje ne razumem”. Ipak, ako izbegnemo panel diskusiju i fokusiramo se na film kao komediju - boljih glumaca, bolje režije i boljeg filma nema. Sada i ovde.
* * * *