Kulturna dešavanja

POZORIŠTE: ZLI DUSI

F.M.Dostojevski
ZLI DUSI
Režija: Tanja Mandić-Rigonat
Uloge: Igor Đorđević, Boris Komnenić, Goran Jevtić, Nenad Stojmenović, Milutin Milošević, Slobodan Beštić, Aleksandar Srećković, Branko Vidaković, Dušanka Stojanović-Glid, Danijela Štajnfeld, Vjera Mujović i drugi
Narodno pozorište, scena „Raša Plaović“
Dostojevski je jedan od omiljenih pisaca većine Srba, i kada se adaptira bilo koje od njegovih dela dijametralno suprotni komentari su neizbežni. Od onih koji se kunu u Dostojevskog i ne mogu da prihvate nijednu izmenu njegovog dela do onih drugih, koji se opet kunu u Dostojevskog, ali ga komzumiraju u svakom mogućem obliku, a pogotovo ako poznati glumci izgovaraju rečenice omiljenog pisca na sceni. Šalu na stranu, popularnost ruskih pisaca u Srbiji je fascinantna, a s njom dolazi i percepcija kako je većina problema i dilema junaka ruske klasike naša savremena svakodnevica. Na ovu kartu igra i predstava „Zli dusi“ gradeći svoju dramaturgiju preko niza slika iz romana u kojima junaci, na manje ili više dobar način pokušavaju da funkcije svojih likova stave u službu ideja koje su vrlo aktuelne u srpskom društvu. A priori  je ovaj postupak dobar jer ritmički ubrzava inače razvučene ruske komade, daje modernu kontekstualizaciju koja u razumevanju predstave i dodatno razvija karaktere preko njihovih zadatih osobina, ali u „Zlim dusima“ dolazi do jednog problema: od šume teško da možete videti drvo. Naime, količina likova i broj dramskih isečaka u kojima učestvuju je preveliki da biste mogli konzistentno da pratite radnju, a kamoli razvoj lika. Umesto da se predstava fokusira na sjajno koncipiranog  glavnog lika Stavrogina (Igor Đorđević), čije antagonističke dileme o životu i smrti, slobodi i beskompromisnom buntu protiv okoštalnih i ciničnih društvenih normi muče svakog iole obrazovanog stanovnika ove zemlje, radnja se svodi na simboličku vivisekciju društva u kome gomila sporednih likova i tokova radnje guši samu radnju. Ovim postupkom se dobro prikazuje moralno posrnuće jednog slovenskog društva, ali od toliko junaka, njihove naturalističke ili stilizovane glume i njihovih dilema, gubi se identifikacija s bilo čime.
Taman kad se gledalac navikne na mizoginizam Verhovenskog (Goran Jevtić) ili depresivno samoljublje Kirilova (Milutin Milošević), a bude mu jasna autoritativna i moralno ispravna Varvara Stavrogina (Dušanka Stojanović- Gild), dolaze novi likovi, sa svojim pričama, i gubi se poenta. Takođe, kombinovanje devetnaestovekovnog realizma sa savremenim simbolima kao što je instrumentalna obrada pesme Dejvida Bouvija „The Man Who Sold The World“ pomalo zbunjuje jer je predstava realistička, a ima pomalo nasilnu kontekstualizaciju u modernom vremenu.
Scenografija je minimalistička, kostimi su iz epohe dok je režija poetski stilizovala teški realizam i muku u kojoj egzistiraju likovi i podređena je tekstu. Ono što je veoma dobro jesu glumci i njihova želja i trud da iznesu tekst na što bolji i inspirativniji način, što je uvek dobro za predstavu.
„Zli dusi“ je kvalitetna predstava. Veoma dobra dramatizacija Dostojevskog, s pametno naglašenim punktovima njegove poetike i jasnom porukom savremenom srpskom gledaocu. Ali, da je bilo manje Dostojevskog, predstava bi bila bolja.