Registrujte se
Log in

Pretraga bloga:

Generic Viagra online

Zelda, nije Fitzgerald

Zelda, nije Fitzgerald. Turkinja, kojoj ime izgovaraju u nekoliko varijacija,
ali meni se ova najviše sviđa, Zelda je treća po redu koju sam srela iz te
zemlje, popularne u mitu i kolektivnom sećanju moje zemlje. Zemlje više nema,
ali mitovi sporo i teško umiru.

 

Prva je bila neurotična, mršava, odlično je kuvala, završila silne škole ali
ništa nije radila. Postojao je dugi niz objašnjenja iza toga, ali nisam se
raspitivala, jer nije bilo do mene ni da pitam – zašto se očekuje od ljudi da
objasne svoje izbore i neprilike pa i srećne okolnosti ostaje nerazumljivo,
suvišno. Ona mi se dopala, naročito kad bi povremeno pričala o svojoj mladosti u
kojoj je sve bilo egzotično, orijentalno i dekadentno, i nisam se usuđivala da
zamislim kako je to moguće, da ta tri prideva opstaju i u ova vremena, ali ona
je to umela, da isprovocira u meni maštu i ja sam se smešila, i dosula sebi u
tanjir još, a ona nikad nije ništa jela.

 

Druga je radila previše. Sa četvoro dece, koja su sva bila na mamu i tatu po
postavljenim ciljevima i uspesima, ova Turkinja i njen muž su sve radili u
tandemu, između ostalog delili su dvocifreni broj patenata u okviru jedne
industrije gde profit zavisi od patenata, i kako je profit u pitanju enorman,
njih dvoje su se neverovatno dobro kotirali profesionalno, iako je nesumnjivo u
tome bilo i dobre doze bullshit-a, ali tim bolje. Delili su i kancelariju i
apsolutno se nikad nisu razdvajali. Oboje u odmaklim 50-im, muž je ličio na
ostarelog Denisa, onog klinca koji je sporo ali efikasno vodio svog komšiju
matorog Džordža ka smrtnom slučaju infarkta, i to radio sa tragovima istinskog
sadizma, ali slatke face. Imao je i šest prstiju na levoj ruci, ovaj ostareli
dečak, i kad sam to spazila, nadala sam se samo da nisam blenula previše
očigledno, ali kancelarija je bila mala i svega nas nekoliko u njoj, tako da je,
verujem, to bilo prilično vidljivo i nevaspitano. Zatim sam spazila njegovu
ženu. Sa dugom divljom kosom na mestima protkanom sedim vlasima i par bradavica
na licu te gorućim crnim očima ličila je na autentičnu vešticu, i taj njihov
tandem, tako uspešan je bio avatar đavola i njegove supruge, nije bilo nikakve
sumnje, i ja sam se nasmešila, jer ne pamtim da se đavo u bilo kojoj mitologiji
pojavljivao kao veran i posvećen suprug, valjda bi mu to umanjilo seksepil, ali
ovo dvoje su išli u paru, i kad sam to povezala, imalo je savršenog smisla.

 

Kad se Zelda pojavila, ona pomenuta na početku, nije me iznenadila. Ali to
je bilo delom i stoga što sam pre toga srela jednu Ruskinju koja je bila udata
za Turčina neko vreme, i koja mi je objasnila da su Turkinje ružne a Turci jako
zgodni – sretala i njih, i jesu, liče na naše muškarce – i to je izgledalo
sasvim protivprirodno, jer žene su lepe, ali Zelda se pojavila da sve to
potvrdi, i to baš u pogrešnom trenutku kada je moj život naglo i dramatično
poružnio. I mada se ona često smešila i površna dijagonoza je ne bi smestila
nigde drugo već među vrlo pristojne ljude, sve oko Zelde mi je smetalo, i bila
sam zahvalna da sticajem okolnosti ne moram da je srećem puno puta u toku
dana.

 

Onda sam je jednom videla kako plače. Umorna, ponižena, preopterećena poslom
koji ne može da se opiše nikako drugačije osim kao besmislen, pod menadžerskim
okom žene kojoj je jedini moto da se sve što stigne sa vrha mora odraditi i pre
roka i kad to znači dvanaest uzastopnih sati uzastopnim danima za svakoga pod
tim njenim slepim okom, i Zelda tog dana kad sam ja bila u prolazu nije uspela
da održi formu ni pognuta leđa, već je iz nje zavapilo to što već vapi iz ljudi
kad osete da nemaju kud ali da nije u redu, nikako nije u redu.  Zastala sam
usred koraka, i izvela mini zahvat besmislene humanitarne akcije jer nisam imala
kud, ohrabrila je osmehom, skupila i par nevažnih reči, spustila ruku na njena
pogurena leđa, a Zelda mi je za uzvrat poklonila osmeh kroz suze, i ja sam
otišla dalje ne više sasvim istog spektra, jer Zeldin osmeh iako neubedljiv je
uspeo da zablista, ali lom koji mu je prethodio je bio težak za poneti, jako
težak.

 

Zatim je Zelda rekla nešto juče. Uhvatila me je
bila kako čitam tanku knjižicu u vreme pauze u sobi gde ostavljamo stvari, dok
sam se ježila pod naletom rashladnog sistema, ali to je bilo jedino tiho mesto i
ja sam tu radila na jednoj rupi u realnosti, ili se pre nadala krpljenju jakim
koncem. Na naslovnoj strani knjižice pisalo je ‘poems’. I šta je Zelda rekla na
to? Ti bi trebala  da nam čitaš poeziju za vreme ručka. To bi ulepšalo
dan
.
Šta sam ja rekla na to? Ne puno, i ništa značajno ni pametno, ali
to je bilo stoga što sam se zbunila. Jer nije bilo lako naći se odjednom
obasjana prisustvom takve lepote. A kad je ona otišla, uhvatila sam sebe da
vežbam šapatom, za slučaj da me pita sutradan. Kakva besmislica, pomislila sam
bila o stihovima, a i o onom drugom, ali nešto, sasvim nešto neopisivo nije bilo
besmisleno, naprotiv. I sve pod utiskom njene lepote, Zeldine.
I am really a
woodcarver
and my words are love
which willfully parades in
its room,
refusing to move.
(F.O’H.)

Kako objaviti dnevnik?

Zivim vec cetiri meseca u Svedskoj

Lupam Entere posle svake recenice

Vreme je hladnije ali osecas se toplije

Cetiri meseca vodim dnevnik

Mislim da sam napisao nesto vredno

Bolje od onoga sto vam nude

Sta da radim sa tim?

Recite izdavacke kuce

Recite nekog ko to hoce da procita

Recite bilo sta

U svedskoj je naprimer stalno tisina

Nedostatak buke

Niko da progovori, niko da krikne

Voleo bih da mi neko nesto kaze

Nista vise

Kad odes na kontakt na sajtu izdavackih kuca dobijes broj telefona za narudzbinu

Sta da narucim?

Da li se knjige narucuju?

Ko to tako narucuje knjige?

Nije mi jasno zasto se knjige uopste placaju

Nije mi novac jasan

Uopste

Mnogo sta mi nije jasno

Jasno mi je samo da ovoga puta napisano zelim da drzim u rukama

Da zelim da me neko razume

Da te reci nekom mogu da poklonim

Da me neko cuje

Vidite, ja volim tisinu

Ali na vasu tisinu

Ja volim da govorim

I vi recite nesto

Recite bilo sta zaboga

Mozda zajedno stvorimo tu tisinu

A jebemu

Tito je umro – Mirjana Novaković (Laguna, 2010)

Piše: Đorđe Bajić

 

Tito je umro je još jedna potvrda spisateljskog dara Mirjane Novaković koja se pre desetak godina proslavila svojim prvencem, pseudo-istorijskim romanom strave i užasa Strah i njegov sluga. U svom drugom romanu, Johann’s 501, čitaocima je ponudila alternativni Beograd, još uvek se zadržavši u okvirima fantastike.


Tito je umro predstavlja poptuni zaokret.

 

Poigravanje sa fantastikom i transcedentnim je u novom delu svedeno na minimum, gotovo da je u potpunosti iščezlo. Umesto vampirske jeze ili pak psihodeličnog onirizma, Tito je umro je uzemljen u srpskoj zbilji. Mirjana Novaković kao da se namerila da popiše sve simptome opšteg moralnog posrnuća savremenog društva i sastavi hroniku srpskog tranzicionog očaja. Katalog likova obuhvata korumpirane političare, silikonske sponzoruše, obesne policajace, oportuniste i beskičmenjake svih vrsta… Ima tu pomalo karikiranja i preterivanja, ali većina njuški deluje bolno poznato.

 

U tom moru bluda i kala pliva glavna junakinja, pravdoljubiva novinarka koju su nepotkupljivosti i principijelnost doveli u nemilost moćnika. Koristeći se rečima i delima svoje junakinje, Mirjana Novaković izriče svoj stav o Srbiji danas, ne libeći se da postroji odgovorne. Tako su se na njenoj meti našli Demokratska stranka, Srpska pravoslavna crkava, Politika, Crvena Zvezda… Nema tu zlobe, samo gorčine.


Tito je umro
jeste politički angažovana proza, ali je istovremeno i žanrovski roman. Uz to prilično dosledan, sa svedenim postmodernim ukrasima. Mirajana Novaković preuzima obrazac krimića čendlerovskog tipa i prilagođava ga novim srpskim uslovima i svom senzibilitetu. U njenoj varijanti, nosilac radnje je žena. Novinarka (čije ime ne saznajemo) nas vodi kroz priču koja je, u prepoznatljivom hard-boiled maniru, ispripovedana u prvom licu.

Glavna junakinja je žena koju život nije štedeo, odbačena i sama, uz to teška alkoholičarka, ali koja je, za razliku od drugih koji su digli ruke, još uvek spremna da se bori protiv vetrenjača. Roman počinje kao istraga o misterioznom tekstu koji se pojavio 1968. godine u Politici (a koji najavljuje tačno vreme Titove smrti 12 godina kasnije), da bi prerastao u whodunit smešten u sam vrh političke moći. Posle sumnjive smrti visokog funkcionera Demokratke stranke, novinarka kreće u potragu za ubicom.

Misterija je intrigantna i majstorski građena, pa je knjigu zaista teško ispustiti iz ruke. Bez obzira na u načelu sumornu tematiku, Tito je umro nije nimalo naporan za čitanje. Novakovićeva priču vodi vešto i nikada ne zaboravlja da zabavi čitaoca. Ima u romanu dosta humora, uglavnom crnog, pa čak i raspojasane karnevalske groteske koja naročito dolazi do izražaja kada se na tapetu nađe lik Seke, lokalne sponzoruše i potencijalno važnog svedoka. Opet, Mirjana Novaković vešto balansira i uspeva da izbegne zamku karikaturalne karakterizacije. Epizodni likovi su upečatljvi i najčešće veoma uspeli, baš kao u slučaju policajke Rade ili spremačice Zuzane.

Sa svakim novim delom slagalice novinarka je bliža Istini. Tu i tamo može se uočiti poneki narativni višak, ali manje neravnine na drumu ne umanjuju znatno uživanje u vožnji. Jedina krupnija zamerka bi se mogla izreći na račun završnice koja zbog nagomilavanja koincidencija ne uspeva da bude u potpunosti ubedljiva.

Tito je umro može poslužiti kao školski primer kao treba pisati prozu koja je istovremeno komunikativna i kvalitetna. U okviru male kriminalističke renesanse koja je zahvatila domaću književnu scenu (a kojoj valja pridružiti još dva Lagunina izdanja – Magični teatar ljubavi i smrti Verice Vinsent Kol i Kraj sezone Predraga Jovanovića), Tito je umro se izdvaja kao klasa za sebe. Smatram da neću preterati ako tekst završim tvrdnjom da je novi roman Mirajane Novaković najbolja krimi misterija ikada napisana na srpskom jeziku.

Prvi glas Srbije

Ne, ljudi ne kupuju smeće zato što to vole, već zato što im se servira. Istina je da većina Srba sluša narodnjake, ali ne zato što im je to u krvi, već zato što je to linija manjeg otpora. Zato što su neprestano na TV-u. Zato što im je dat legitimitet.

 

Pre neku godinu sam se zezao parodirajući Zvezde Granda i rekao da bi trebalo napraviti takmičenje po imenu Zvezde grandža.

 

Verujte mi, opet bi se gledalo. Samo ako se uloži dovoljno novca u reklame i TV prostor.

 

Prvi glas Srbije spada u one emisije koje kao ne guraju narodnjake i seljaštvo. Kao. Iako malo kulturnija, opet je suvi mediokritet. Srbiji ne trebaju kul ljudi. Srbija se plaši kul ljudi. Bolje je stvoriti još jednog Bojana Marovića, Vladu Georgijeva ili Željka Joksimovića.

 

To se traži.

 

No, ako za tren zaboravimo vrstu muzike i zadržimo se na pevanju. Bacite pogled na You Tube i američki Idol ili sličnu emisiju. Takođe, mediokritet. Ali, poslušajte kako ti ljudi pevaju. Nema falša u finalu, dikcije kao u Marsovca koji uči srpski.

 

Ako je ovo Prvi glas Srbije – ili Prvi glasovi Srbije nije trebalo ni da organizujete emisiju. Prvi glas Srbije bi trebalo da bude dobar pevač.

 

Prvi glas Srbije bi trebalo da ima karakteristike zvezde.

 

Jedini koji su te osobine imali, ispali su davno davno. Ko im je kriv kad ne znaju – ne žele – da pevaju narodnjake i ljigave balade.

 

- Ali, ovo je šou za ljigave balade, što ste došli ako nećete da ih pevate?

 

- Pa, ovaj, mislili smo da se bira Prvi glas Srbije, bez obzira na žanr.

 

- A ne, forsiramo seljaštvo. Pucamo na sigurno. Ali, ipak smo kul. Nismo Zvezde granda.

- Samo vi igrajte na sigurno. To Srbiji jedino nedostaje.

 

Uostalom, kako Šon Rajan reče: Dokle god ne prestanete da gledate sve te emisije u kojima se ljudi takmiče u pevanju – neće prestati da ih snimaju!

http://zeljko-obrenovic.blogspot.com/

 

 

Hostel III

Bio jednom jedan film po imenu Intruder. Taj film je Tarantinu poslužio kao model ne bi li napokon napisao scenario za koji će uspeti da dobije novac. Intruder je i danas klasik za mnoge fanove. A režiser Skot Spigel talentovani b-režiser koji retko snima filmove.

 

A kad snima, to su uglavnom n-ti nastavci franžiza na izmaku snaga.

 

Snimio je nastavak Od sumraka do svitanja (sasvim solidan), a sada je uzeo da radi nastavak torture porn horora čiji je serijal zasnovao Ilaj Rot. Većina ljudi iz dna duše mrzi Hostel, ali teško da i oni mogu da poreknu popcorn zabavu.

 

Šta ste očekivali?

 

Međutim, jedan je OK. Dva su već povuci-potegni.

 

Ali treći deo? Ma dajte.

 

No, Spigel zna za jadac i uspeva da udahne život ovoj priči o „elitnom lovačkom društvu“. Kao što nam je recimo Toub Huper u Toolbox Murders pokazao kako prevariti očekivanja horor fana, tako nam je Spigel pokazao kako prevariti očevivanja fana Hostela, a i žanra.

 

Neću ići tako daleko da kažem da je Hostel III fim bez kog ne biste mogli, ali mislim da ćete se sjajno zabaviti. Možda još više ako ste gledali prethodna dva, što je svojevrstan paradoks.

 

Najveća zamerka ide na kasting, a samim tim i na neubedljive likove.

 

Neko će reći: Pa da, ali to i treba da bude popcorn flick sa 2D likovima.

 

Ma nemoj. Pogledaj recimo Martyrs pa reci kako torture porn može da se izdigne na viši nivo. Zašto da se ograničavaš ako možeš dalje? Ili je možda Spigel osuđen da zauvek ostane u okviru modela koji je postavio?

 

Recimo da je prva trećina film najzabavnija i najbolja, a kako film odmiče ne da biva sve slabiji, već biva sve poznatiji. Sva ona divna iznenađenja i prevarena očekivanja iz prve trećine nestaju i do kraja gledamo zapravo jedan od prva dva dela Hostela.

 

Što, opet, nije tako loše. Ako ne očekujete previše.

 

A ne traje baš dugo.

 

http://zeljko-obrenovic.blogspot.com/

 

 

DEDA MRAZ ZA BLOGERE

Vreme je da malo razbudimo uspavanu blogersku ekipu, a pošto živ čovek reaguje samo na šargarepu (štap ovde ne radi) spremili smo nekoliko super nagrada za najaktivnije blogere. Troje najaktivnijih na našem blogu (čitaj: onih koji postave najviše tekstova) biće nagrađeni super knjigama. Pobednik će prvi birati jednu od tri knjiga, drugoplasirani za njim itd…

Da ne bi bilo nefer priznajemo samo autorske tekstove dugačke najmanje 20 redova. Ako procenimo da neki ne zadovoljavaju kriterijume nećemo ih uzimati u obzir. Ideja je da što više tekstova bude objavljeno u narednom periodu kada očekujemo povećan broj čitalaca na sajtu, a ne da dođe do otimanja :)

Evo nagrada:

Izvolite, prostor sa oko dve hiljade čitalaca dnevno vam je na raspolaganju :)

Konkurs traje do 8. januara.

Željko Obrenović: Talog (upoznajte Jovanu)

Moj drugar i strip crtač Željko Vitorović potrudio se da vizualizuje neke događaje koji prethode Talogu i koje nećete videti u knjizi. Zato je ovo dvostruka ekskluzivna prilika.

 

Upoznaćete glavnu junakinju, Jovanu. I upoznaćete Jovanu iz vremenena pre nego što je radnja Taloga počela.

 

Kao vizuelna inspiracija najviše nam je poslužio strip 100 metaka, zbog atmosfere. Ali, videćete da Željko ima svoj stil i da ne liči ni na jednog od poznatih crtača.

 

A Jovana?

 

Ovo je devojka u čijim avanturama ćete uživati dok budete čitali Talog.

http://zeljko-obrenovic.blogspot.com/

 

Nils Fram u Beogradu!

Za koncert sam saznao od Bojane, koja je postavila event na Facebook >>.

Ukoliko ukucate u Google reči poput ovog naslova – dobićete spisak od cca. „svih dva“ medija koji su objavili informaciju o dolasku jednog od najzanimljivijih neo-klasičara u Beograd.

Nilsa sam već preporučivao na ovom blogu – kompozicija „Unter“ i dalje predstavlja i jedan od najprijatnijih komada godine >>.

Zanimljivosti:

Nils Frahm je učenik Nahuma Brodskog, koji je, po nekim izvorima – poslednji učenik Čajkovskog.

Dodatno – specifični zvuk njegovog prepariranog klavira nastao je iz nužde: kako klavir često svira tokom noći, morao je da se utiša da ne bi ometao svoj komšiluk.

Na Facebook-u je dolazak na koncert do sada potvrdilo dvadesetak ljudi. Premalo i u potpunom neskladu sa lepotom onoga što Frahm uspeva da uradi koristeći modifikovani klavir i – tišinu.

Rex, 13. decembra uveče u 20 časova. Cena karte je 200 dinara.

Album „Felt” iz 2011. godine dostupan Vam je za preslušavanje.

Uživajte >>

Nils Frahm – Felt (2011) by nebojsa on Grooveshark

 

Radio Netizen

heder-greenInternet radio Netizen je neprofitni (not-for-profit) radio i web portal koji pokreće i održava nedefinisana internet zajednica netizena.

Naš radio postoji da bi otkrivao, emitovao i promovisao regionalnu (pa svetsku) autorsku muziku, koju nije moguće čuti i slušati putem velikih, korporativnih ili nacionalnih medija. Na ovaj način trudimo se da negujemo različitosti sadržaja i interkulturalnu komunikaciju koja je osnova naše, netizenske, kulture. Tako radio može da se shvati (ako je kome potrebna političko-birokratska definicija) i kao podrška kulturnoj manufakturi kroz obezbeđivanje medijskog prostora, ali i kao zeleno ostrvo tzv. kulturne ekologije koje opstaje među gigantima kulturne industrije i instant zabave.

Radio Netizen participira u Crossradio, post-Yu mreži razmene radijskog programa (tačnije: Balkan Rock Council), a učestvuje i u drugim, po našem mišljenju, vrednim i korisnim globalnim projektima i inicijativama poput: Blog Action Day, S-O-S (Story of Stuff), Free Music Archive, Peace and Collaborative Development Network, International Youth Media i sl. te sarađuje sa nezavisnim DIY i net izdavačima, pre svih Listen Loudest! Slušaj najglasnije (Zdenka Franjića), a potom Eiklipsi, Ne-Ton itd. kao i sa regionalnim festivalima: DORF, Ambush, Trenchtown i sl.

Radio Netizen je domaćin mreži filozofsko-umetničkih, netizenskih blogova, i dom nezavisne, kreativne i autorske muzike.

web: http://www.net1zen.com/

stream: http://radio.net1zen.com:8000/mpd.ogg.m3u

 

Rampart

Nije mala vest kad čuješ da Džejms Elroj piše originalni scenario. I to scenario kog se u međuvremenu, dok traje postprodukcija, nije odrekao.

 

Taj je slučaj sa filmom Rampart.

 

Takođe, nije mala vest kad čuješ da Vudi Harelson ima priliku da ponovo igra tipa mračne psihe nakon što je pokidao Mikija u Natural Born Killers.

 

Lepa je vest i kad u filmu ugledate plejadu poznatih lica, što sa platna, što sa TV-a. A neka i sa jednog i sa drugog.

 

Već u prvim kadrovima Ramparta prepoznaćete Dan obuke, pa zatim Prljavu značku. Pa grube rezove i „prljavu“ montažu iz serije Homicide. Prepoznaćete – čak i pre nego što previše zaliči – Ferarinog Zlog poručnika.

 

Prepoznaćete dobru nameru.

 

Međutim, prepoznaćete i obrazac one izreke put do pakla popločan je

 

Jednostavno, dobre namere nisu bile dovoljne. Insistiranje na realizmu nije upalilo. Film deluje isprazno, bez fokusa i neprestano obećava da će se nešto desiti, ili barem ostavlja takav utisak, što je samo po sebi sasvim OK, osim što se to nešto… nikad ne desi.

 

Priča o prljavom panduru dobre duše ispričana je više puta.

 

The Shield nas je provela kroz sva moguća iskušenja kroz koja takav karakter može da prođe, sve zamke, odluke, situacije. Zanimljivo je kako svi filmovi slične premise danas izgledaju samo kao opasan, zapravo, opasno slab rip-off te serije.

 

Ni zanimljiv kasting, ni Elroj, ni poneko zanimljivo rešenje nije pomoglo da ovaj film zasluži neku višu ocenu.

 

Eventualno još jedno gledanje.

 

Ali, ne gledanje od kog bih očekivao da promeni moj stav. Već gledanje pri kom može da se uživa u mikroplanu ovog filma.

 

Očekivao sam više od Elroja.

http://zeljko-obrenovic.blogspot.com/